Isprepletenost
neobičnog pjesničkog odsjaja i prostog narodnog otiska je ono što
poeziju Spasoja Ž.Milanovića izdvaja unutar ovakvog predstavljanja.
Kako to? Umoriše pitanja koja se zaista logično nameću zbog
postavljenih hipoteza. Naime, ljubavni žar sirovog oblika svijesti je
ostavljen po strani u susretu sa čovjekom koji pokušava iskazati
viđeni oblik najavljenih pjesama. Najavljene pjesme
i nisu ništa drugo do pjesme koje upravo čitate. Pitanja naviru
potocima misli. Spasoje ima onu otvorenu notu koja je, unutar vlastitog
ostavljanja traga zemaljskog, usmjerena ne inside njegovog bića već outside njegove vizije. I nije mu stalo. On se kao garson
sa strane skloni i posmatra nas kako pokušavamo doseći njegove riječi.
Ponekad nam uspije a ponekad i ne. To mu i jeste bio cilj. Da njegove pjesme postanu, uobličavajući njegove snove, dio njegovih namjera. Prema NAMA. Onima što nadahnuto čitaju najavljene pjesme. Njegove. Ali i naše.
Urednik |
Strange interweaving of poetry and a simple reflection of popular print is what poetry Spasoje Ž.Milanovića allocates within this presentation. How? Issues of this kind makes me tired, but it actually impose a logical set of hypotheses. Namely, the raw passion of love forms of consciousness is left aside in the encounter with the man who tries to express visible form of upcoming poems. Upcoming poems are not anything else but the poems which you are just reading. Questions are coming throgh the streams of thoughts. Spasoje has one open note which is, within his own making of a trace on Earth, directed not inside but outside of his being within his own vision. He did not care. He, as the Garson moved aside, on and watch us as while we try to reach his words. Sometimes we succeeds and sometimes we do not. It was his goal as well. That his poems become, shaping his dreams, the part of his intention. Towards US. Those inspired who reads the announced poems. His. But ours as well.
Editor |